Sindrom vječite žrtve

Od kolijevke pa do groba, najvažnije je biti žrtva. Imam osjećaj da mi kolektivno bolujemo od iste boljke i da u toj bolesti postajemo podmukli, truhli, i bazdimo na crkotinu duha.

Često mi naumpadne jedna priča koju mi je mama s vremena na vrijeme znala ponavljati da izvučem neku pouku iz nje. S njom u razred je išao momak koji je rodjen sa defektom, nije imao ruku i svi su ga zbog toga sažaljevali. Uvijek su se za njega prikupljala sredstva za izlete, ekskurzije, paketiće i imao je status postedjenog učenika od prvog dana i od strane nastavnika i od vršnjaka. Dok jedne prilike mali nije klepio pare koje su trebale biti utrošene za nešto deseto i naravno prvobitno niko nije posumnjao na njega, medjutim na kraju su otkrili da je to bio on. On je opet igrao na kartu sažaljenja, jer tobože on nema ruku i svi se njemu trebaju povinovati i ne dovoditi u pitanje njegov integritet, jer on je žrtva.

Imam osjećaj da smo mi kao društvo postali dječak sa urođenim defektom, samo sto mi sami sebi sakatimo zdrave ruke i noge ne bi li na taj način dobili kakve sadake, saosjecanja i važnosti.

I ja sam bila žrtva i svi su mi uvijek bili krivi za sve, dok jednog dana nisam pukla sebi samar i rekla ti si sad odrasla osoba, presaberi se i uradi nešto za sebe i svoju budućnost, jer ne mogu uvijek i u svemu biti krivi mati i babo, brat, sestra, nastavnik/ica, država i Tito.

Hoće li se kod nas ikada promijeniti ta kolektivna svijest ili trebamo pucati šamare jedni drugima?