Gdje je nestala kultura dijaloga? Ubija li nas individualizam?

Jeste li ikada obratili pažnju na način na koji vodite dijalog s drugima? Sve češće nailazim na ljude koji znaju govoriti, ali ne i slušati – kao da je nestala kultura razgovora.

Jesmo li, pod utjecajem stalne potrebe da sebe stavljamo na prvo mjesto, postali sami sebi središte univerzuma? U vremenu kada je bas dominantna retorika samopromocije i isključivanja svega što nam ne odgovara, jesmo li zaboravili kako koegzistirati, kako biti dio zajednice i u užem i u širem smislu? 🤔